Posljednje dane rimskih careva, od kojih je jedva nekolicina umrla mirnom smrću u postelji, na osnovi dostupnih povijesnih izvora opisuje nizozemski povjesničar, stručnjak za klasičnu starinu. Privatni i javni životi careva prikazani su popularnim stilom, kronološkim slijedom, uz dodatak preglednih grafikona dinastija (Julijsko-klaudijevska, Antoninska, dinastija Septimija Severa i Konstantinska).
Gladijatorske su predstave bile strašne i okrutne, no ipak su bile iznimno popularne. Od trećega stoljeća prije Krista do početka petoga stoljeća milijune je gledatelja opčinjavala igra sa smrću u areni. Te su predstave, osobito nakon otvaranja Koloseja 80. godine, zadobile nevjerojatne razmjere, a carevi su ih koristili kako bi pokazali svoju moć nad ljudima i životinjama. Fik Meijer, jedan od najpoznatijih nizozemskih povjesničara, u knjizi "Gladijatori - Zabava za puk u Koloseju" opisuje te okrutne borbe i sve što ih je pratilo. Srž knjige čini opis cjelodnevnog programa koji se sastojao od tri dijela: u jutarnjim satima borile su se najrazličitije divlje zvijeri međusobno ili su na njih nasrtali gladijatori, u podnevnom dijelu mnogi su našli smrt u brutalnim ili uprizorenim pogubljenjima, a poslijepodne su se gladijatori međusobno borili na život i smrt. Posebna pozornost pripada pitanju što se nakon predstava događalo s truplima. No, tu su i druga pitanja: Kakvo je bilo podrijetlo gladijatora? Kakvi su im bili izgledi da prežive? Koliko je ugodno bilo gledateljima u Koloseju? Jesu li se u areni održavale i uprizorene pomorske bitke? Što je bilo s Kolosejem nakon zabrane igara? Ukratko, ova knjiga cjelovit je i pregledan prikaz najpopularnije zabave za puk u starome Rimu.
„Uvijek kad odlazim nekamo na nekoliko dana, djeci ostavim mali crtež.“ Prisnost tih uvodnih riječi tipična je za knjigu Čekajući sreću: Filozofija čežnje. Nizozemski filozof Coen Simon obraća nam se čudesnim i zaigranim osobnim tonom. Svakodnevni život, predmeti, okolnosti i događaji koji nam izgledaju tako poznato njega fasciniraju i uvode u filozofsku kontemplaciju. U ovome djelu autor istražuje prirodu i učinak čežnje, želje, nade i čekanja.Suvremeni čovjek želi previše, barem tako glasi njegova samodijagnoza. Stoga se masovno bacamo na samoistraživanje. Jer, ako znamo tko smo, onda nam je i jasnije što doista želimo. No pritom zaboravljamo jedno pitanje: nudi li nam svijet ikada ono što želimo? Nažalost, svijet nije izlog pun predmeta koji bi mogli utažiti naše čežnje i žudnje. A ne možemo ih utažiti ni na način na koji udovoljavamo praznome želucu.U knjizi Čekajući sreću filozof Coen Simon uranja u vlastite osjećaje nade, nostalgije, lijenosti, ljubavi, agresije, nestrpljenja i srama, pokazujući pritom iznenađujuće obilježje čežnje: nije njezino ispunjenje to koje daje smisao životu, nego čežnja sama.„Bilo da je riječ o krajoliku iz njegova djetinjstva, prijateljici iz vrtića ili koncertu Brucea Springsteena u De Kuipu, čitatelj ga prati i osjeća nostalgiju, žudnju i nadu.“